Nevidljivi kalendar: Kada simboli dobiju cijeli mjesec

Svake godine u lipnju institucije, tvrtke i javne službe mijenjaju boje svojih logotipa i šalju iste poruke. Što nam to govori o prioritetima modernog društva i njegovom nevidljivom kalendaru?

Postoji nešto gotovo fascinantno u načinu na koji moderno društvo dočekuje određene datume. Dovoljno je krajem svibnja otvoriti društvene mreže i pratiti profile gradova, institucija, javnih službi ili velikih tvrtki. Kao da negdje postoji nevidljivi raspored koji svima u isto vrijeme daje isti zadatak. Logotipi mijenjaju boje, pojavljuju se nove profilne fotografije, a na pojedinim zgradama niču zastave koje tamo nekoliko dana ranije nisu bile. Sve djeluje savršeno usklađeno. Nema kašnjenja, nema zaborava i nema administrativnih prepreka. Kada je riječ o simbolima, sustav pokazuje zavidnu razinu organizacije. Čovjek se ponekad ne može oteti dojmu da bi mnogi građani bili presretni kada bi se i njihovi svakodnevni problemi rješavali istom brzinom kojom se ažuriraju službeni profili na društvenim mrežama.

Što nam kalendar govori o prioritetima?

Ako želite saznati što je jednom društvu važno, ne morate čitati debele političke programe ni slušati govore. Dovoljno je pogledati kalendar. Majke imaju svoj dan. Očevi imaju svoj dan. Radnici imaju svoj dan. Ljudi koji svakodnevno podnose najveći dio tereta društva uglavnom dobiju nekoliko lijepih riječi, čestitku i poneku prigodnu objavu. A onda postoje teme koje dobivaju cijeli mjesec. Nije problem u tome da se nešto obilježava ili slavi. Svako društvo ima pravo isticati ono što smatra važnim. Međutim, teško je ne primijetiti razliku između jednog dana i trideset dana. Sama duljina obilježavanja govori više od mnogih službenih izjava. Kalendar je često iskreniji od političkih govora jer jasno pokazuje što se smatra prioritetom, a što nečim što se jednostavno podrazumijeva.

Doba u kojem simboli pobjeđuju stvarnost

Promatrajući količinu energije koju institucije ulažu u simboličke poruke, čovjek bi mogao zaključiti da živimo u vremenu bez većih problema. Moglo bi se pomisliti da su pitanja stanovanja, visokih cijena, sigurnosti, zdravstva i obrazovanja već uspješno riješena pa sada preostaje usavršavanje vizualnih poruka i društvenih kampanja. Naravno, stvarnost izgleda nešto drukčije. Građani i dalje razmišljaju o računima, najamninama, kreditima i svakodnevnim troškovima. Obitelji se i dalje bore s izazovima koji nemaju svoj mjesec niti posebno dizajniran logotip. No stvarni život ima jedan nedostatak – nije naročito atraktivan za društvene mreže. Mnogo je jednostavnije promijeniti boju profilne fotografije nego pronaći rješenje za složene probleme. Simboli su uredni, jednostavni i lako razumljivi. Stvarnost je često neuredna, komplicirana i skupa.

Novi rituali modernog društva

Svako vrijeme ima svoje rituale. Nekada su ljudi znali da dolazi blagdan po zvonima, procesijama i okupljanjima na gradskim trgovima. Danas znaju da je stigao određeni mjesec kada se istodobno promijene tisuće profilnih fotografija i kada iste poruke počnu stizati sa svih strana. Tehnologija se promijenila, ali ljudska potreba za pripadanjem zajednici ostala je ista. Zanimljivo je promatrati kako su se nekadašnji običaji preselili u digitalni prostor. Ono što je nekada bila procesija ulicom danas je kampanja na društvenim mrežama. Ono što je nekada bio simbol na trgu danas je simbol na službenom profilu. Razlika je uglavnom tehnička. Suština je ostala vrlo slična – pokazati da pripadate skupini koja zastupa određene vrijednosti i očekuje da ih drugi prepoznaju.

Neutralnost više nije moderna

Možda je najveća promjena našeg vremena činjenica da se od ljudi sve češće ne očekuje samo poštovanje prema drugima nego i javno pokazivanje tog poštovanja. Nekada je bilo sasvim dovoljno da čovjek pristojno živi, poštuje zakone i druge ljude ostavi na miru. Danas se sve više cijeni vidljivo sudjelovanje. Nije dovoljno nešto misliti ili osjećati u privatnosti. Poželjno je da to bude objavljeno, podijeljeno i javno prikazano. U takvom okruženju neutralnost polako postaje sumnjiva pojava. Ako ne sudjelujete u određenoj kampanji, često se ne postavlja pitanje želite li jednostavno ostati po strani, nego zašto niste pokazali podršku. Time se granica između osobnog izbora i društvenog očekivanja polako počinje brisati.

Smije li se postaviti pitanje?

Možda najzanimljivije pitanje nije trebaju li postojati zastave, kampanje ili simboli. Oni će postojati u svakom društvu i svakoj generaciji. Mnogo je zanimljivije pitanje postoji li još prostor za raspravu o prioritetima. Može li netko pitati jesu li određene teme dobile previše prostora bez da ga se odmah svrsta u neku političku ili ideološku kategoriju? Može li se razgovarati o odnosu između simbolike i stvarnih životnih problema bez optužbi i etiketiranja? Zdravo društvo trebalo bi moći podnijeti takva pitanja bez nervoze. Jer postavljanje pitanja nije napad, kao što ni skepticizam nije mržnja. Naprotiv, upravo sposobnost da preispitujemo vlastite prioritete pokazuje koliko smo sigurni u njih. Zato možda pravo pitanje nije zašto su određeni simboli toliko prisutni u lipnju. Pravo pitanje je jesmo li primijetili trenutak kada su simboli počeli dobivati više pozornosti od stvarnog života i zašto nam je o tome sve teže otvoreno razgovarati.