Austrija kroz oči doseljenika – Hrana i restorani

Hrana i restorani – između bečkog šnicla i ćevapa

Kad naš čovjek dođe u Austriju, prvo se suoči s dvije velike istine. Prva: Austrijanci obožavaju bečki šnicl. Druga: Austrijanci obožavaju pričati kako je bečki šnicl austrijsko kulinarsko remek-djelo. I tako, prije nego što se snađete, naći ćete se u restoranu gdje vam uz šnicl serviraju limun, krumpir salatu i uvjerenje da ovako nešto ne postoji nigdje drugdje.

Dok u početku oduševljeno isprobavate sve te specijalitete – od Käsespätzle do Tafelspitza, ubrzo dolazite do neizbježnog trenutka: „Gdje su naši ćevapi?“ Jer koliko god bili otvoreni za nove okuse, jedan dan se probudite s neobjašnjivom željom za lepinjom, ajvarom i nečim što nije posluženo s koprom.

I tada počinje potraga. Restorani koji se predstavljaju kao „balkanski“ nude nešto što sliči na ćevape, ali ako nisu dimljeni na pravom roštilju – jednostavno nije to to. Onda dođe preporuka: „Idi kod Mustafe, on radi najbolje.“ Nađete Mustafu, a ćevapi solidni – ali cijena vas vrati u realnost. Za te novce, kod nas bi dobili porciju, pivo i još vam ostane za kavu.

I nije problem samo s našom hranom. Austrijanci imaju neka stroga pravila kada je jelo u pitanju. Ručak u 12:00, večera oko 18:00. Dođete u restoran u 21:30 – kuhinja zatvorena. Nema „može još jedna porcija za društvo“. Može vam konobar donijeti pivo, ali ako ste gladni – ostaje vam kebab kiosk na uglu.

A kebab? Posebna priča. U početku vam izgleda kao jeftina, praktična zamjena za kasni obrok. Onda primijetite da svaki drugi Austrijanac jede kebab barem jednom tjedno. Pažljivo biraju omiljeni lokal, raspravljaju koji umak ide uz koje meso i bez srama stoje u redu, u odijelu i s aktovkom, dok čekaju svoju porciju.

I tako, između bečkog šnicla, fiksnog radnog vremena restorana i neprestane potrage za okusima djetinjstva, polako shvatite – možete vi voljeti Austriju, ali prava sreća je kad vam netko donese domaće kobasice i teglicu ajvara.