Kad grad postane izgovor za prezir

Kolumna o ljudima koji odlaskom u velike gradove odbacuju vlastite korijene, preziru male sredine i nekritički prihvaćaju urbane stavove. Grad nije problem, ali sram prema sebi i drugima otkriva duboko osobno nezadovoljstvo.

Odlazak iz manje sredine u veliki grad često je logičan životni korak. Gradovi nude obrazovanje, posao i šire horizonte. No ta promjena ne bi trebala biti bijeg od vlastitog identiteta, nego nadogradnja iskustava koja čovjek već nosi sa sobom.

Kad promjena preraste u poricanje

Problem nastaje u trenutku kada se nova adresa počne koristiti kao dokaz osobne vrijednosti. Tada se vlastito porijeklo počinje promatrati kao teret, a ne kao temelj. Umjesto zdrave distance, javlja se otvoreno omalovažavanje svega što podsjeća na „malo mjesto“.

Prezir prema malima kao simptom nesigurnosti

Pljuvanje po manjim sredinama i ljudima koji su tamo ostali rijetko je znak stvarne zrelosti. Češće je riječ o nesigurnosti i potrebi da se vlastiti izbor potvrdi ponižavanjem drugih. Takav prezir više govori o unutarnjem nemiru nego o napretku.

Gradski način života nije problem

Treba jasno reći: u urbanom načinu razmišljanja nema ničeg lošeg. Otvorenost, raznolikost i sloboda izbora imaju svoju vrijednost. No prihvaćanje gradskog života ne zahtijeva grub obračun s vlastitim korijenima niti s ljudima koji žive drukčije.

Nekritičko prihvaćanje „modernog“

Posebno je upadljivo kada se, u želji da se pripada, nekritički prihvaćaju i promoviraju razni životni stilovi i svjetonazori samo zato što se doživljavaju kao urbani. U tim slučajevima ne radi se o uvjerenju, nego o pokušaju da se postane netko drugi.

Napad na druge kao napad na sebe

Odbacivanjem vlastite prošlosti ne napada se samo mala sredina, nego i vlastiti identitet. Čovjek koji se srami onoga odakle dolazi teško može biti zadovoljan onim što jest. Zrelost se ne mjeri adresom, nego sposobnošću da se prihvati vlastita cjelovitost.