Austrija kroz oči jednog doseljenika – 1. dio

Kada prvi put stignete u Graz, sve izgleda… nekako uredno. Pristojno. Ništa ne viri, ništa ne škripi. Tramvaji dolaze na vrijeme, ljudi prelaze cestu na zebri čak i kad nema auta, a na blagajni supermarketa kažu „Grüß Gott“ iako ih nikad u životu niste vidjeli.

Za nekoga tko dolazi iz naših područja, prva pomisao je – pa ovdje se stvarno živi nekim posebnim redom. Nema nervoze na semaforima, nema „Ajde, šef je rekao da će biti gotovo sutra, dođite sljedeći tjedan.“ A najčudnije od svega – nema ni preglasnih kafića u kojima se uz espresso rješava sudbina države.

Naravno, prvih nekoliko dana osjećaš se kao turist. Šetaš Hauptplatzom, diviš se staroj gradskoj vijećnici, gledaš Murinsel i pitaš se zašto bi netko stavio metalni otok usred rijeke. Ali onda dođe onaj trenutak kada shvatiš da si postao dio tog grada – kad prvi put opsuješ tiho u sebi jer ti je tramvaj pobjegao pred nosom.

A onda dođe hrana. Kod nas svatko zna što je za ručak. Juha, meso, prilog – red, rad i disciplina na tanjuru. U Štajerskoj? Ako nisi spreman na kombinaciju svinjskog mesa, bučinog ulja i nečega što se zove „Käferbohnen“, možda je bolje da ostaneš kod klasične wiener schnitzel. I naravno, pivnice. Velike, prostrane, s drvenim stolovima na kojima možeš sjediti cijelo popodne bez da te konobar čudno gleda. A konobar? Nema „Brate, što ćeš popit‘?“ – ovdje je sve brzo, profesionalno i uz obavezni račun.

Ali ono što te stvarno iznenadi nije ni red, ni hrana, ni prijevoz. Ono što shvatiš nakon prvih mjesec dana jest da ovdje ljudi poštuju jedno sveto pravilo – „Život je ovdje da bi se živjelo, a ne da bi se stalno žalilo.“ Nitko ne kuka na poreze na svakom ćošku, nitko ne objašnjava zašto „sve ide kvragu“, a nedjeljom? Nedjeljom se odmara. Pardon, planinari. Jer ako si u Štajerskoj, a nisi bio barem jednom na Schöcklu ili u Južnoj Štajerskoj na čaši vina, nešto ozbiljno ne valja s tobom.

No, kako vrijeme prolazi, počneš uviđati i one male pukotine ispod savršene fasade. Na primjer, Austrijanci vole pravila… sve dok im ne smetaju. Prolazak na crveno biciklom? Sasvim normalno. Ali ako ti slučajno baciš papir u krivi kontejner, očekuj smrknuti pogled susjeda iz prizemlja koji će ti sutra na stubištu diskretno objasniti kako se pravilno razvrstava otpad.

A onda tu dolazi i ona poznata austrijska pristojnost – uvijek nasmiješeni, uvijek spremni pomoći, dok god to ne zahtijeva previše truda. Na šalterima će te dočekati ljubazni ton, ali ako tvoja dokumentacija nije savršena, nema tu „ma progledat ćemo kroz prste“. Prijateljski osmijeh ostaje, ali iza njega stoji ledena birokratska ruka koja se ne pomiče ni milimetar.

Društveni odnosi? Na prvu svi djeluju srdačno, ali treba vremena da te netko zaista pusti u svoj krug. Nije to Balkan, gdje ćeš nakon pet minuta razgovora već dobiti poziv na janjetinu. Ovdje se prijateljstva grade polako, a često ostanu na razini pristojnog „Kako si?“ bez pravog interesa za odgovor. No, kad te jednom prihvate, znaš da je to iskreno.

I tako, nakon nekoliko mjeseci, shvatiš da si prihvatio taj novi ritam života. Više ne pretrčavaš cestu na crveno, više ne tražiš kafić koji radi do ponoći, a čak si i počeo shvaćati lokalni dijalekt. Jer kad ti prvi put Austrijanac kaže „Passt scho“ i nasmije se – znaš da si na dobrom putu.