Zapadni političari i povratak „domoljublja“

U zapadnim državama domoljublje se donedavno smatralo zastarjelim, ali posljednjih godina političari ga iznenada ističu kao ključnu vrijednost. Uz rat u Ukrajini raste retorika koja nalikuje pripremi za širi sukob, premda za to nema jasnih razloga.

U Engleskoj, Francuskoj, Austriji i nizu drugih zapadnih država bilježi se nagli preokret u političkoj retorici. Domoljublje, nekad ismijavano kao zaostalo i nepotrebno, danas se ističe kao vrijednost koja „mora“ ujediniti društvo. No ovaj povratak ne djeluje spontano. Mnogi građani primjećuju kako se novi val patriotizma koristi uz sve snažnije poruke koje podsjećaju na pripreme za ratne scenarije – iako sama realnost ne pokazuje da se Europa zaista nalazi na rubu općeg sukoba.

Od odbacivanja identiteta do stvaranja borbenog narativa

Političari koji su još jučer tvrdili da su granice, nacije i identiteti prevladani koncepti, sada govore jezikom snage, obrane i „povijesne odgovornosti“. Promjena je toliko nagla da mnogi s pravom sumnjaju kako je cilj više mobilizirati javnost nego graditi iskreno jedinstvo. Domoljublje postaje emocionalni instrument, a ne vrijednost. I upravo zato se stvara atmosfera koja djeluje kao priprema – ako ne za rat, onda svakako za racionalizaciju mogućeg sukoba.

Rat u Ukrajini kao povod, a ne uzrok političke oštrine

Iako rat u Ukrajini nesumnjivo predstavlja ozbiljan međunarodni problem, način na koji ga neki zapadni političari koriste izaziva sumnju. Umjesto smirivanja tenzija, retorika je često dramatična, nerealno agresivna i fokusirana na ideju da se „mora pobijediti“ pod svaku cijenu. Takav pristup više podsjeća na političko pozicioniranje nego na racionalnu procjenu stvarne prijetnje. Ne znamo točno što Rusija želi, ali je teško povjerovati da je realno sposobna „osvojiti Europu“, unatoč slikama koje mediji stvaraju.

Opasnost političke manipulacije i teret koji opet pada na istok

Dok zapadni političari pojačavaju militarističke poruke, sve je više straha da se istočni Europljani ponovno guraju u ulogu onih koji bi, kao mnogo puta u povijesti, trebali platiti najskuplju cijenu tuđih ideologija. Iako domoljublje smatramo pozitivnom i zdravom društvenom vrijednošću, opasno je kada ga politički vrh koristi kao emocionalni okidač za sukobe koji možda nikome nisu potrebni. Ako netko zaista želi rat, neka ga vodi sam — a ostali narodi moraju dobro paziti da ne postanu instrumenti tuđih planova. Tko jednom doživi rat zna da tu mogu samo političari pobjediti, narod nikako.