Austrija kroz oči doseljenika: Jezik – svakodnevna borba

Kad naš čovjek dođe u Austriju, obično misli: „Ma, njemački znam dovoljno, a i rukama se uvijek može objasniti.“ Optimističan stav traje točno do prvog odlaska u ured, trgovinu ili kod majstora. Jer ono što ste učili u školi i ono što se ovdje govori – dvije su potpuno različite stvari.

Prvi susret s dijalektom dođe kao hladan tuš. Očekujete jasne, književne rečenice, a dobijete nešto što zvuči kao da netko izgovara njemački, ali s punim ustima. „Håbns a E-Card?“ – prodavačica u apoteci gleda vas s osmijehom. Vi ponavljate u glavi: E-Card? Dobro, to znam… Ali što je bilo prije toga? Osmijehnete se pristojno i izgovorite svoje prvo univerzalno austrijsko „Ja, ja…“.

Naravno, vremenom se uho prilagodi. Počnete prepoznavati razliku između „Oida“ i „Jå“, između „Bist du deppert!“ i „Des gibt’s jo ned!“. Shvatite da „passt“ znači sve – od „uredu je“ do „nemam više što reći“.

Ali pravi test jezika dolazi kad se trebate snaći u birokraciji. Papiri su puni riječi koje ni rječnik ne prepoznaje, a službenici govore brzo i s minimalnim trudom da vas razumiju. Jedan od mojih prvih susreta s austrijskom administracijom završio je tako da sam potpisao nešto, a tek kasnije shvatio da je to potvrda da razumijem što potpisujem.

Kod naših je ipak malo drugačije. Ako ne znate jezik, uvijek se nađe netko tko će pomoći, prevesti, pa čak i objasniti na prstima. Ovdje? Ljubazni su, ali očekuju da se sami snađete. I tek tada shvatite da jezik nije samo alat – on je ulaznica u društvo.

Kad prvi put uspijete obaviti nešto na njemačkom bez zamuckivanja, osjećaj je nevjerojatan. Ali onda dođe novi izazov – šala, doskočica, ona suptilna igra riječi koja vas zbuni dok svi drugi umiru od smijeha.

Ipak, jednog dana, uhvatite sami sebe kako u neformalnom razgovoru ubacujete „na jo“, kako bez razmišljanja kažete „a bisserl“ umjesto „ein bisschen“. Tada znate – borba traje, ali polako osvajate teren.