Američka politika u neobičnom zaokretu!

Rat s Iranom, „uhićenje“ venezuelanskog predsjednika Nicolása Madura i trgovinski sukobi obilježili su posljednjih pola godine američke politike. Washington povlači poteze kakvi se rijetko viđaju u diplomaciji i sve više izaziva otvoreno protivljenje.

Sukob između Sjedinjenih Država/Izraela i Iran traje već danima i predstavlja jednu od najopasnijih eskalacija na Bliskom istoku u posljednjim godinama. Ono što se godinama smatralo scenarijem koji bi međunarodna zajednica pokušala izbjeći sada je postalo stvarnost.

Washington tvrdi da su vojne operacije usmjerene na slabljenje iranskih vojnih kapaciteta i regionalnog utjecaja. Ipak, mnogi analitičari upozoravaju da bi sukob mogao prerasti u širi regionalni (čak i svjetski) rat s dugoročnim posljedicama za sigurnost i energetsku stabilnost.

Uhićenje Madura – presedan u međunarodnoj politici

Jedan od najkontroverznijih događaja posljednjih mjeseci svakako je uhićenje ili prisilno odvođenje venezuelanskog predsjednika Nicolás Maduro. Takav potez protiv aktualnog šefa države gotovo je bez presedana u suvremenoj međunarodnoj politici.

Bez obzira na pravna obrazloženja koja su se pojavila u javnosti, sama činjenica da je predsjednik jedne države fizički priveden ili uklonjen iz političkog procesa izazvala je snažne reakcije širom svijeta. Mnogi diplomati upozoravaju da takav presedan može dugoročno narušiti međunarodna pravila.

Grenland i geopolitika velikih sila

U isto vrijeme Washington ponovno otvara pitanje mogućeg preuzimanja Grenlanda. Taj teritorij pripada Kraljevini Danskoj, ali njegova strateška važnost sve više raste kako se Arktik otvara novim pomorskim rutama i eksploataciji resursa.

Iako mnogi takve izjave smatraju političkom provokacijom, iza njih stoji šira geopolitička računica. Kontrola arktičkog prostora postaje sve važnija u rivalstvu velikih sila.

Trgovinski pritisci i sporovi sa saveznicima

Istodobno Washington uvodi visoke carine na robu iz brojnih država, što izaziva nezadovoljstvo čak i među tradicionalnim partnerima. Takva politika opravdava se zaštitom domaće industrije, ali često vodi novim trgovinskim sukobima i destabilizaciji tržišta.

Uz to, u pojedinim međunarodnim krizama SAD pokazuje manju spremnost na koordinaciju sa saveznicima nego ranije ( posebno vidljivo u ratu sa Iranom). Takav pristup stvara osjećaj nesigurnosti među državama koje su desetljećima računale na stabilno američko vodstvo.

Prvi otvoreni otpor iz Europe

Ipak, posljednjih dana pojavljuju se i prvi jasni glasovi suprotstavljanja takvom, kako ga neki nazivaju, “kaubojskom” stilu vođenja politike. Posebno se istaknula Španjolska, velika europska država s dugom političkom i civilizacijskom tradicijom, koja je javno izrazila neslaganje s takvim pristupom.

Madrid je signalizirao da neće automatski podržavati planove koji bi mogli dodatno destabilizirati međunarodni poredak. Takva poruka ima posebnu težinu jer dolazi iz jedne od većih država Europske unije.

Hoće li Europa pronaći glas

Ostaje, međutim, otvoreno pitanje hoće li i druge europske države slijediti taj primjer. U trenutku kada je broj snažnih državnika na europskoj sceni relativno ograničen, reakcije kontinenta često djeluju sporo i neodlučno.

Hoće li se pojaviti šira politička reakcija ili će europske vlade nastaviti opreznu politiku čekanja, tek treba vidjeti. No jasno je da potezi Washingtona posljednjih mjeseci sve više potiču raspravu o budućnosti međunarodnog poretka.